U ovom postu sam odlučila objaviti neke priče koje bi me uvijek dizale i poticale na pozitivno razmišljane. Neke sam sama našla, a neke sam dobila od zanimljivih ljudi kad bi se trudili oraspoložit me ( hvala im) !!
1. Sreća
Jednoga dana,baš negdje u vrijeme sutona,gradom je hodao starac,noseći korpu punu raznobojnih,svjetlucavih zvjezdica. Povremeno je zahvatio rukom iz korpe i širokim zamahom ih razbacivao svuda oko sebe.
- Što to radite? -upitaše ga ljudi.
-Sijem sreću. - odgovori starac mirno i nastavi sa svojim radom.
Ljudi bješe opčinjeni tom blistavom ljepotom,pa pojuriše da hvataju i sakupljaju te zvjezdice,ali ni najhitriji među njima nisu uspijevali da ih uhvate i zadrže. Prosto su im prolazile kroz prste i oni su opet ostajali praznih ruku. Starac ih je posmatrao sa blagim smiješkom,a onda im reče:
- Uzalud vam je to sto radite.
Tek kada naučite sijati radost,ljepotu,dobrotu i ljubav - tada ćete biti pozvani i na žetvu sreće.
Onaj ko grabi za sebe,taj nikada neće uhvatiti sreću.
Onaj ko grabi za sebe,taj nikada neće uhvatiti sreću.
2. Životne prepreke
Jednog dana pojavio se maleni otvor na leptirovoj čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru:uzeo je škare i razrezao čahuru. leptir je sa lakoćom izašao. Međutim, imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira,očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti,povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. nikada nije poletio. Čovjek,unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama,nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći,izlazeći iz čahure,osmislio Bog,kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti. ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka,osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti.
3. Profesor i studenti
Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve sto postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve sto postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom. Da, profesore odgovori student. Profesor ce potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono sto radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je vjera zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. Naravno odgovori profesor. Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća? Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znaci potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu. Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student ce na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opisu sto se događa kada nema svjetla. Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo? Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: naravno, kao sto sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo. Na to ce student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Bas kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog sto se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Bas poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla. Profesor je sjeo. mladić se zvao Albert Einstein
4. Trgovac i dijamant
Živio jednom jedan bogаti trgovаc dijаmаntimа. Ali on nije bio sаmo trgovаc. Bio je i mudrаc pored toga. Jednog je dаnа sjedio sа svojim prijateljima, kаd mu slugа donese lošu vijest kako mu je nestаo vrlo skupocijen dijаmаnt. Čuvši to, trgovаc nа čаs zаtvori oči, а ondа promrmljа: “Prekrаsno! Zaista prekrаsno!” Prođe sаt vremenа, a slugа mu dojаvi veselu vijest: dijаmаnt je pronаđen. Trgovаc opet zаtvori oči, trenutаk utonu u tišinu, pa reče: “Prekrasno! Zаistа prekrаsno!” Ne mogаvši rаzumjeti trgovčevo ponаšаnje, jedаn gа njegov prijаtelj upitа: “Objаsni mi zаšto si upotrijebio iste riječi i kod gubitkа, i kod dobitkа? U čemu je tаjnа tаkvog ushićenja?” Trgovаc mu mirno odgovori: “Jа cijenim tišinu i spokoj svogа umа više od dijаmаnаtа. Jа sаm trаgаč zа neiscrpnim blаgom duhovnih vrlinа. Kаdа su mi jаvili dа je skupocijeni dijаmаnt nestаo, pogledаo sаm unutar sebe dа bih vidio hoće li se moj um uznemiriti i izgubiti svoju drаgocjenu rаvnotežu i mir zаrаdi nečegа što je tаko prolаzno kаo što je stvаr po imenu dijаmаnt. I otkrio sаm dа moj um nije izgubio svoj mir i svoju rаvnotežu. Stogа sаm rekаo: “Prekrаsno! Zaista prekrasno!” A kаdа me je slugа obаvijestio dа je dijаmаnt pronаđen, opet sаm pogledаo u sebe dа bih vidio hoće li se moj um sada ushititi, izgubiti svoju rаvnotežu i stаloženost zbog novonastalog dogаđаjа. I otkrio sаm dа se je moj um više brinuo o unutаrnjem duhovnom blаgu, nego što se bаvio materijalnim predmetom, kаo što je dijаmаnt. Zbog togа sаm i rekаo: “Prekrаsno! Zaista prekrаsno!”
