Reinkarnacija

Isus Krist u gnostičkom evanđelju

Pistis Sophia: “ Dušeu ovom svijetu prelaze iz jednog tijela u drugo.

Veliki znanstvenici i mislioci iz cijelog svijeta već stoljećima pokušavaju proniknuti u tajne zakonitosti života nakon smrti i misterije sjećanja na proprošle živote. S velikim napretkom u psihologiji i znanosti općenito, u moderno vrijeme postoji veliki broj znanstvenika koji su svojim istraživačkim radom dokazali nastavljanje života  nakon smrti fizičkog tijela.

Prije nego što napišem nešto vezano uz navedenu temu htjela bi da pročitate priču dječaka iz Lafayette u Louisiani.

James Leininger, 11-godišnji dječak iz Lafayette u Louisiani, u prošlom se životu zvao James Huston i bio je pilot američkog ratnog zrakoplovstva.

Ponajbolji je dokaz da je reinkarnacija moguća jer se sjeća gotovo svega iz prethodnog života, kako detalja iz ranog djetinjstva, tako i trenutka kada je umro u moru nakon što je japanska vojska oborila njegov zrakoplov nedaleko od Iwo Jime 3. ožujka 1945.

Evo kako glasi priča o njemu od samog početka, priča koju se dosad nitko nije usudio nazvati prevarom, jer je u njoj puno i previše teško objašnjivih detalja koji su i najveće sumnjičavce ostavljali s upitnikom iznad glave.

Tek nakon što je napustio kinderbet, James Leininger je iskazao golemu fascinaciju avionima.

Imao je tek 18 mjeseci kada je pokazao da poznaje stare ratne zrakoplove u detalje, pogotovo legendarni F4U Corsair, tip lovca u kojem je Huston i poginuo.

Kada je napunio drugu godinu, mališan je počeo patiti od stravičnih noćnih mora, te se ubrzo pokazalo da je svake noći iznova proživljavao svoju smrt!
Svojim je roditeljima tada po prvi puta objasnio da se nekoć zvao James Huston, da je služio na pomoćnom nosaču aviona Natoma, da ja japanska vojska oborila njegov avion pogotkom u motor, i da je život skončao u moru (detaljnije o tom događaju u videu).

Njegov se otac Bruce, isprva posve skeptičan prema reinkarnaciji, potom dao u istraživanje, pa je poveo sina da upozna preostale živuće vojnike koji su služili na tom brodu. Malo je reći da je ostao bez riječi.

Nakon što je maleni James ugledao svoje stare ratne drugove, one koje je znao, pozdravio ih je poimence!

No, ni tu šokantnim otkrićima nije bio kraj. Roditelji dječaka zatim su našli i Anne Barron, sestru Jamesa Hustona, te je i starica ubrzo zaključila da je mališan – njen pokojni brat!

"To dijete mi je ispričao toliko raznih detalja iz našeg djetinjstva da nisam imala što zaključiti osim da je to doista moj brat. Na primjer, prisjetio se naših portreta koje je nacrtala naša majka, a za te slike baš nitko na svijetu osim nas nije znao", kazala je između ostalog gospođa Barron.

Problematici i misteriju smrti oduvijek se prilazilo na posve drukčiji način među narodima Istoka nego što se to činilo ovdje na Zapadu. U Europi su, primjerice, život i smrt prvobitno smatrali kao dva postojeća vremenska razdoblja, međusobno suprostavljena. Shvaćanje Zapada je da život, koji traje sedamdeset, osamdeset ili čak stotinu godina, nastaje u vremenu te da je, unatoč svojoj kratkoći, od najveće važnosti budući da od njegova ishoda ovisi hoće li čovjek ići u nebo ili u pakao. U današnjoj se Europi uglavnom smatra kako je ovakav stav, koji je očigledno potekao iz Perzije da bi ga potom, zajedno s izvjesnim platonskim utjecajima, pozajmilo kršćanstvo, nezadovoljavajući, iako, uzevši u cjelini, do sada nismo poznavali ništa čime bismo ga mogli zamijeniti. Prvu polovicu ovoga stava, naime kratkoću življenja na Zemlji, prihvaćamo kao stvarnu, ali sumnjamo u drugu - o onome što slijedi. Na Istoku je poimanje stvarnosti nešto drukčije postavljeno između ove dvije polovice. Životu, toj polovici koja se nama čini toliko važnom, oduzet je njegov blještavi sunčev sjaj. On je manje stvaran nego kod nas Zapadnjaka. Na kraju krajeva, stvarnost na Istoku ipak označava samo pojavno, samo jednu stvarnost unutar ranije spomenutog polariteta. No, iako je s jedne strane život manje opipljiv, s druge strane sjenoviti svijet smrti nije toliko izrazito negativan. Umjesto toga, tmina noći dovodi se u svezu s tim uzvišenim tumačenjem koje uključuje život i smrt. Ovo je toliko dosljedno provedeno da život i smrt u podjednakoj mjeri pripadaju svijetu pojavnog, a postojanje nadmašuje i jedno i drugo.

Ne postoji moć koja može zaustaviti okrutne ruke smrti. Nitko ne želi umrijeti kako god da teško tjelesno ispašta. Čak i u ovim danima takozvanog znanstvenog napretka u znanju, nema lijeka niti za starost niti za smrt. Starost je nagovještaj dolaska smrti koju donosi okrutno vrijeme i nitko ne može odbiti prihvaćanje poziva i vrhunski sud vječnog vremena. Prema tome, smrt ne može nitko zaustaviti ni na koji način u ovom svijetu. Ona postoji čak i na najvišem planetu ovoga svemira koji se u Vedama (Majci sveg znanja) naziva Brahmaloka. Gdjegod postoji utjecaj vječnog vremena, postoji ovaj niz nevolja - rođenje, bolest, starost i smrt - i sve su one, nažalost, nepobjedive. Čini se da je to okrutna istina s kojom se moramo zauvijek pomiriti.

Pojedine je istraživače osobito fasciniralo što se ideja reinkarnacije javlja u skoro svim kulturama staroga vijeka: Indiji, Kini, Egiptu, Grčkoj, itd. Pri tome oni s jedne strane zaboravljaju na proces njenog nastajanja u datoj kulturi, a s druge, uočavajući sličnosti, previđaju razlike koje su podjednako važne kao i sličnosti.

Na Istoku postoji jedno prirodno i opće-prihvaćeno shvaćanje da se sve što počinje u vremenu isto tako i završava u vremenu. Slično tome, što god se završava isto tako počinje ponovno. Život koji se završava u vremenu, opet će početi u vremenu. Ovdje se izražava shvaćanje o kruženju koje, upravo kao što sadrži dan i noć u podjednakoj mjeri, isto tako sadrži smrt i život. Takvo kružno kretanje poznato nam je iz svekolike organske prirode. Kada u jesen opadne lišće, a sokovi se povuku iz izdanaka, sigurni smo da će za ovim završetkom uslijediti novi početak. Kada se sunce vrati i proljeće ponovno dođe, sokovi će još jednom nabujati i novo će lišće zapupati tamo gdje je staro otpalo.  

Možemo uočiti postojanje nekoliko pretpostavki na kojima se temelji reinkarnacija. Tako neka učenja tvrde da postoji određen identitet u svakom čovjeku koji se kao pojedinačnost na neki način ponovno javlja ili "seli" (otuda grčki izraz metempsihoza) iz jedne egzistencije u drugu, tj. iz jednog tijela u drugo. Za nas, nije bitno shvaća li se reinkarniranje kao prijelaz iz jedne ljudske egzistencije u drugu ili kao metempsihoza, tj. reinkarniranje u životinjskom obliku i obrnuto. Ove pretpostavke određuju okvire značenja reinkarnacije. Pojedini suvremeni autori žele održati ovu ideju po svaku cijenu, zamagljujući njeno značenje i navodeći objašnjenja koja im izgledaju prihvatljivija. Na primjer, učestalo tvrde da reinkarnacija označava ponavljanje izvjesnog reda ili naslijeđa. Međutim, u tom slučaju reinkarnacija ne označava posebnu ideju, već je samo sinonim za termine drugog značenja. Na primjer, možemo izvesti zaključak da su djeca "reinkarnacija svojih roditelja", ali tu je u pitanju figurativno značenje koje odgovara tvrdnji "on je utjelovljenje svoga oca". Također, reinkarnacija bi se mogla označiti kao život koji se "reinkarnira" preko lanca konkretnih jedinki. No, to je samo figurativni iskaz. T. H. Huxley, poznati biolog svoga vremena, u djelu "Evolution and Ethics" (London, 1894.god.) povezuje pojmove reinkarnacije i karme s naslijeđivanjem. On je tvrdio kako se određena moralna i intelektualna bit čovjeka seli, tj. reinkarnira iz generacije u generaciju, određujući tako "karakter", tj. karmu jedinki. Ovu zamjenu značenja preuzeo je N.W. Evans-Wentz, tvrdeći da suvremena, zapadna znanost potvrđuje ideje budizma. Reinkarnacija je zasnovana na načelu individualizacije i odnosi se na pojedinca, a ne na neke opće odlike ili stavove kao što je npr. domoljublje. Veći stupanj koherencije nalazimo u učenjima koja pretpostavljaju određen identitet nositelja reinkarnacije (npr. u hinduizmu, teozofiji i dr.). To je vrlo učestalo razvijeno u okviru shvaćanja čovjeka kao višeslojnog bića, pri čemu se pretpostavlja da se jedan sloj reinkarnira. S razvojem suvremene dubinske psihologije i uvida u višeslojnost psihe, pojedini su psiholozi zastupali ideju reinkarnacije kao zasadu objašnjenja nekih psiholoških, posebno parapsiholoških pojava. Izgledalo je da pojam kolektivno nesvjesnog pruža mogućnost za ovakvo povezivanje, iako reinkarnacija ne podrazumijeva kolektivitet, već individualizaciju. Jedan od prvih zastupnika ovog povezivanja reinkarnacije s pojmom nesvjesnog bio je spomenuti N.W. Evans-Wentz, poznati tibetolog. U knjizi "The Fairy-Faith in Celtic Countries", izdanoj 1911. god., on tvrdi da se učenja o ponovnom rođenju kod Druida slažu sa zapadnom psihologijom. Prema njemu, naša je podsvijest skladište svih latentnih sjećanja koja nisu ograničena samo na jedan život.